Evanđelje po Ivanu jedna je od četiri pripovijesti kršćanskog evanđelja uključena u kanon Svetog pisma. Poznato je da nijedna od ovih knjiga nije imala dokazano autorstvo, no tradicionalno se vjeruje da su svako evanđelje napisala četiri Kristova učenika - apostoli. Prema biskupu Ireneju iz Lyona, izvjesni Polikrat, koji je osobno poznavao Ivana, tvrdio je da je on autor jedne od verzija Radosne vijesti. Mjesto ovog evanđelja u teološkoj i teološkoj misli je jedinstveno, jer sam njegov tekst nije samo i ne toliko opis života i zapovijedi Isusa Krista, nego prikaz njegovih razgovora s učenicima. Ne bez razloga, mnogi istraživači vjeruju da je sama pripovijest nastala pod utjecajem gnosticizma, a među takozvanim heretičkim i neortodoksnim pokretima bila je vrlo popularna.
Rano tumačenje Evanđelja po Ivanu
Kršćanstvo prije početka četvrtog stoljeća nijebio je dogmatski monolit, odnosno doktrina koja je prije bila nepoznata helenskom svijetu. Povjesničari smatraju da je Evanđelje po Ivanu tekst koji je antička intelektualna elita pozitivno prihvatila, budući da je posudila svoje filozofske kategorije. Ovaj tekst je vrlo zanimljiv na polju objašnjavanja odnosa duha i materije, dobra i zla, svijeta i Boga. Nije uzalud prolog kojim se otvara Evanđelje po Ivanu govori o takozvanom Logosu. “Bog je Riječ”, otvoreno izjavljuje autor Svetog pisma (Evanđelje po Ivanu: 1, 1). Ali Logos je jedna od najvažnijih kategoričkih struktura antičke filozofije. Stječe se dojam da pravi autor teksta nije bio Židov, već Grk koji je imao izvrsno obrazovanje.
Pitanje o Prologu
Početak Evanđelja po Ivanu izgleda vrlo tajanstveno - takozvani prolog, odnosno poglavlja 1 do 18. Razumijevanje i tumačenje ovog teksta s vremenom je postalo kamen spoticanja unutar ortodoksnog kršćanstva, na temelju kojeg je izvedena su teološka opravdanja stvaranja svijeta i teodiceje. Uzmimo za primjer poznatu frazu, koja u sinodskom prijevodu izgleda kao “Sve je po Njemu (tj. Bogu) počelo bivati i bez Njega ništa nije postalo što je nastalo” (Ivan: 1, 3). Međutim, ako pogledate grčki izvornik, ispada da postoje dva najstarija rukopisa ovog evanđelja s različitim pravopisima. A ako jedan od njih potvrđuje ortodoksnu verziju prijevoda, onda drugi zvuči ovako: „Sve je počelo biti kroz Njega, i bez Njeganišta nije nastalo." Štoviše, obje su verzije koristili crkveni oci tijekom ranog kršćanstva, ali kasnije je to bila prva verzija koja je ušla u crkvenu tradiciju kao "ideološki ispravnija".
Gnostici
Ovo četvrto evanđelje bilo je vrlo popularno među raznim protivnicima ortodoksnih dogmi kršćanstva, koje su nazivali hereticima. U ranokršćansko doba često su bili gnostici. Oni su poricali tjelesno utjelovljenje Krista, pa su im stoga kušali mnogi odlomci iz teksta ovog Evanđelja, koji opravdavaju čisto duhovnu narav Gospodina. Gnosticizam također često suprotstavlja Boga koji je “iznad svijeta” i Stvoritelja našeg nesavršenog bića. A Evanđelje po Ivanu daje razloga vjerovati da prevlast zla u našim životima uopće ne dolazi od Oca nebeskog. Često se govori o suprotnosti Boga i Svijeta. Nije ni čudo da je jedan od prvih tumača ovog Evanđelja bio jedan od učenika slavnog gnostika Valentina - Herakleona. Osim toga, među protivnicima ortodoksije bili su popularni njihovi vlastiti apokrifi. Među njima su bila i takozvana "Ivanova pitanja", koja su govorila o tajnim riječima koje je Krist rekao svom ljubljenom učeniku.
Origenovo remek-djelo
Ovako je francuski istraživač Henri Cruzel nazvao komentare antičkog teologa na Evanđelje po Ivanu. U svom djelu Origen kritizira gnostički pristup tekstu dok opširno citira svog protivnika. Ovo je egzegetsko djelo u kojempoznati grčki teolog, s jedne strane, protivi se neortodoksnim tumačenjima, a s druge strane i sam iznosi nekoliko teza, uključujući i one koje se odnose na Kristovu prirodu (npr. smatra da se čovjek treba odmaknuti od svog vlastitu suštinu anđeoskoj), koji su kasnije smatrani heretičkim. Konkretno, on također koristi prijevod Jn:1, 3, koji je kasnije prepoznat kao nezgodan.
Tumačenje Evanđelja po Ivanu Zlatoustom
Pravoslavlje se ponosi svojim poznatim tumačem Svetog pisma. Oni su s pravom Ivan Zlatousti. Njegovo tumačenje ovog evanđelja uključeno je u ogromno djelo tumačenja Svetog pisma, počevši od Starog zavjeta. Pokazuje veliku erudiciju, pokušavajući iznijeti značenje svake riječi i rečenice. Njegovo tumačenje ima pretežno polemičku ulogu i usmjereno je protiv protivnika pravoslavlja. Na primjer, Ivan Zlatousti konačno prepoznaje gore opisanu verziju prijevoda Ivan:.1, 3 kao heretičku, iako su je prije njega koristili ugledni crkveni oci, posebice Klement Aleksandrijski.
Kada se evanđelje tumačilo politički
Možda zvuči iznenađujuće, ali tumačenje Svetog pisma također se koristilo da se opravdaju masovne represije, uništavanje nepoželjnih ljudi i lov na ljude. Taj se fenomen najjasnije očituje u povijesti Rimokatoličke crkve. Tijekom formiranja inkvizicije, 15. poglavlje Evanđelja po Ivanu teolozi su koristili da opravdaju spaljivanje heretika na lomači. Ako čitamo retke Svetog pisma, oni nam daju usporedbuGospodin s trsom, a njegovi učenici s granama. Dakle, proučavajući Evanđelje po Ivanu (15. poglavlje, stih 6), možete pronaći riječi o tome što treba učiniti s onima koji ne ostaju u Gospodinu. One se, poput grana, odsijeku, skupljaju i bacaju u vatru. Srednjovjekovni pravnici kanonskog prava uspjeli su doslovno protumačiti ovu metaforu, dajući na taj način zeleno svjetlo za okrutna pogubljenja. Iako je značenje Evanđelja po Ivanu potpuno proturječno ovom tumačenju.
Srednjovjekovni disidenti i njihova interpretacija
Tijekom vladavine Rimokatoličke crkve bio je protiv
postojali su takozvani heretici. Suvremeni svjetovni povjesničari smatraju da su to bili ljudi čiji su se stavovi razlikovali od dogmi duhovnih autoriteta "diktiranih odozgo". Ponekad su bili organizirani u kongregacije, koje su se također nazivale crkvama. Najstrašniji suparnici katolika u tom pogledu bili su katari. Oni nisu imali samo svoje svećenstvo i hijerarhiju, nego i teologiju. Njihov omiljeni stih bilo je Evanđelje po Ivanu. Preveli su ga na nacionalne jezike onih zemalja u kojima ih je stanovništvo podržavalo. Do nas je došao tekst na okcitanskom. U njemu su se držali one verzije prijevoda Prologa, koju je službena crkva odbacila, smatrajući da je na taj način moguće opravdati prisutnost izvora zla suprotstavljenog Bogu. Osim toga, u tumačenju tog istog 15. poglavlja naglašavali su ispunjavanje zapovijedi i svet život, a ne poštivanje dogmi. Onaj koji slijedi Krista dostojan je nazivati se Njegovim prijateljem - takav su zaključak izvukli iz Evanđelja po Ivanu. Dogodovštine različitih tumačenja teksta Svetoga pisma prilično su poučne i svjedoče da se svako tumačenje Biblije može koristiti i za dobrobit čovjeka i za njegovu štetu.
